Konzumerizam je fenomenalna stvar. Malo marketinga, red motornih vozila, dobre ceste - i eto mene u novom shopping centru, koji su otvorili ovaj tjedan. Reklamiran prilično dobro, dospjele su mi u ruke i brošurice - čudesne cijene, jeftino - još jeftinije.

E sad, kad se neko reklamira da je jeftin - sjetim se ja Mučki (Only fools and horses) i Trotter vode, te svih prekrasnih stvari koje ste mogli kupiti od Della…

Prvo, nać to treba. Nacrt je jasan, no zadnje skretanje - zabunom skrenuo sam prema “Metrou”. Patetični dvojac na ulazu nešto maše, pa me ipak propuste. Pitali su sve koji su ulazili “Imate li Metro karticu”.

Ta famozna kartica odnosno smisao njenog posjedovanja vrlo je smješna priča, nastala u davna vremena prije primjene PDV-a. Tada je postojalo nešto kao “veleprodaja” i “maloprodaja” a taj “Metro” se naziva “veleprodajom”. U biti, otkrićem poreza na dodanu vrijednost to je izgubio svaki stvarni smisao, ali eto neka im. To nije problem nabaviti (mogao bih) no gnjavaža je - pa imaju jednu mušteriju manje.

I nakon što sam parkirao na (gotovo praznom) parkiralištu, put pod noge i - u City Centar One.

U biti vodila me znatiželja - ali imao sam i ideju da kupim nešto konkretno - novu piđamu.

Ulaz - sve blješti. Žuti baloni, nagradna igra (neki auto tamo) neki zgodni kvartet svira nešto (djeluje mi kao da sam na nekoj židovskoj svadbi, što li to sviraju). Prekrasno osvjetljen prostor, kafići, butici… naravno i veliki špeceraj (tamo ne idem, nabavio sam ranije) i prvi dojam je jako glamurozan i sve super.

Pa da potražimo mi malo što zanimljivo tu ima… Uđem u prvu veliku prodavaonicu sa muškom odjećom i pitam: “imate li piđamu”. - “Čekajte, moram pitati”… “Nemamo”. “Ali imaju na katu, tamo u žmbrljfrlj.” Ovo zadnje je rekla razgovjetno, naravno, ali ime nikad nisam čuo, a kakav sam uz tu buku - zabravio sam gotovo odmah jer me iznenadio odgovor. Naime, ne očekuješ da će te slati konkurenciji. Ali bila je jako ljubazna - zapamtio sam si dučan, budem ja tamo još navratio, kad imaju tako dobre prodavačice (dobre u smislu ljubazne, inače prosjek po izgledu).

Idem ja na kat - koji ono bijaše dučan? Zaboravio sam dok sam slušao koncert dva super umjetnika, od kojih je jedan svirao na starim staklenim bocama (eh da su mi te boce, u Metrou bi dobio bar 7 kuna za njih i gledajući ljude (njih 43) kako čekaju u redu za neke kolaće, pa onda gledajući kako su super kafići pa jako dobra prodavaonica slatkiša… A gdje sam stao? Piđama. Nigdje piđame, hodam već kilometar koridorima - nigdje piđame, donjeg veša (osim ženskog, dobro to je zgodno ali to ne nosim).

I naravno, sav očajan - gdje da uđem? U kompjutorski dučan. Mislim si - imaju li možda tintu za moj pisač?

Naravno da imaju. Naravno da je skuplja nego u dučanu gdje ja to kupujem. Ali ljubazan prodavač, kaže zovite radnim danom, možemo vam nabaviti komplet, dođe za dan - dva. Poslovni su i ljubazni, već sam se oprostio od piđame, ajde da vidimo što ima ovdje…

I pasem ja oči na plazma televizorima, imaju oni i posebni multimedijalni dio sa super surround zvučnicima, pa plazma, pa dvd, ma svašta. I zgodni mp4 playeri, sve.

No uz sve te skupe i nepotrebne stvari - ugledam ja telefon. Jako zgodno - DECT telefon, a samo 199 kuna. Pa pitam prodavača: “mogu uzeti?” -”Može, samo odnesite na blagajnu”. U taj tren, ugledam na pultu jednokratnu kameru (film) za 5 (pet) kuna. “Mogu i to uzeti”… A ovaj još i dalje ljubazan, ponovi “Može, samo odnesite na blagajnu”… I ne nervira se čovjek. Baš zgodno…

Sav sretan dođem na blagajnu. Nešto je petljala 15 minuta, ali to su blagajnice

I nemam piđamu. Sav osokoljen i u šopingholičarskom zanosu (204 kune platio) odlučim da ipak kupim tu piđamu. Znam gdje idem - u King Kross, to je par minuta vožnje… dođem ja tamo, nakon ulaza - ravno u Max & Spencer.  Uđem, naletim na prvu prodavačicu, i ja: “Imate piđamu?”. Ova sa ljubaznim osmjehom, na koji sam navikao tamo, odmah me povede, ja biram malo (20 sekundi) koja mi je prava veličina, ona mi nudi razne boje - naravno da mi odgovara ona koju sam prvo ugledao - odnese na blagajnu, provučem karticu, ova se malo petlja sa slaganjem “nemojte slagati”… I eto me sretan vani - prošlo je manje od minute od trenutka od kada sam prošao kroz vrata.

Ja sav sretan - ovdje me znaju, tu kupujem (ma ne, to je onaj susjedni dučan u kojem ne kupujem).

Pravo muško kupovanje. Kroz mene prolazi zanos lovca koji je upravo ubio lava golim rukama, i to nakon što je ovaj branio tri lavice koje su imale mlade i nosile antilopu nakon sušnog perioda u kojem su bile jako, jako gladne…

I eto mene doma. Lovina u rukama. Da se pohvalim.

Prvo, taj fotoaparat (5 kn) ima upute samo na slovenskom. Hajde, pa to je sitnica.

Drugo, telefon je super, ali meni i upute su samo na mađarskom ili poljskom. kasnije otkrijem da su i na slovačkoj u češkom. Fenomenalno. dakle zato ste tako jeftini? Provodite mađaronizaciju? Pa ovo je 21, a ne devetnaesto stoljeće!

Mislim bez veze, znam valjda koristiti DECT telefon, dok mi se na meniju izmjenjuje zadne cislo, telef. seznam, hodini/bud, prednast. To je naravno najrazumljiviji meni kojiu sam našao, a naravno da nemam pojma… no telefon je i tako samo za nazvati, tješim se…

I onda ta prokleta piđama. Naravno, nisam primjetio da vrijedni kineski radnik nije sašio desi đep. Lijeva ruka - desni đep

U “Mučkama” gledamo te engleze kao im se svi žale na bofl robu koju guraju, a ljudi uporno i uporno kupuju…

Samo danas u hipermarketima, koji prodaju sve jeftinije, povoljnije…

I na kraju se i sam osjećaš tako - jeftino.