Baš neki dan razgovaram sa prijateljem na temu koliko nam treba privatnost. Osim novca (svi igraju neke nagradne igre jer tako se može zaraditi) običnom čovjeku nešto znači i slava. Slavni su uzor - pa si misle "E da mi je mojih pet minuta slave".
Za tih pet minuta slave mnogi su spremni žrtvovati svašta - ili baš i nisu? Neka priča o tome da bi gutali kukce ili neku drugu odvratnu stvar samo da se nađu na televiziji. Da ih sutradan prepoznaju na cesti. Da budu - neko i netko.
Pet minuta slave može značiti da te časte u kafiću, ekipa ti se smješka jer si "konačno uspio".
Ali tako je to bilo nekad... u biti, često te gledaju samo oni koje si prethodno iztelefonirao da gledaju. Pa ti onda kažu "e bilo zanimljivo".
Bolji dio priče je u tome kad nekog pitaš - a o čemu smo govorili? Pa ne znaju reći - osim da si "dobro ispao na televiziji".
Time tih pet minuta slave u biti izgleda kao trenutak kad si bio viđen.
A biti viđen, to je nekada bilo prošetati se po "điru" po mogućnosti u novoj "veštriji" ili ajncugu, pa bi ogovarali gdje si bio, s kim si i tako to.
U biti, što manje govoriš, tim bolje, jer jedino se pamti - ako izgovoriš koju glupost.
A pravila medijske "zanimljivosti" u biti idu prema tome da se vidi nešto - bizarno ili neobično. Svakako ne pametno...

Biti eksponiran u biti znači biti neka vrsta - cirkusanta. U doba kad cirkusima zabranjuju dresiranje životinja (bizarno) potrebni su nam naši "kućni ljubimci".
Ovo vrijeme dovodi to toga da imamo "domaće" koji su mali patuljci u našem "prozoru u svijet" te s druge strane, pojedine ekscentrične i bizarne "divlje životinjice" koji su tu samo kao ilustracija šokantnosti trenutka.
A njima, anonimnicima sa svojih pet minuta slave - za pet minuta i zaboravimo lice, osim ako smo ih od ranije poznavali.
Tako naša "slava" u biti ne ide daleko.

Moj prijatelj mi stoga govori: "Ja bi išao na TV samo ako mi plate. Ja ne dajem znanje besplatno - zašto bi? Onaj "slavni" promovira samog sebe - a to meni ne treba. Ukoliko mi za nastup ne bi platili, pitao bih: Dobro, može besplatno, ali može ako ispod ide trakica gdje se spominje moja tvrtka i tvrtke mojih prijatelja, recimo pet njih...". Naravno da bi TV profesionalci odgovorili - "ali to su reklame, ne može..." "Zar ne može", retorički odgovara, "pa kako bih ja mogao besplatno, a da vi to naplačujete putem reklama, a ja to ne mogu naplatiti reklamama koje sam izaberem?".
I tu je upravo pitanje tko je "provider" odnosno pružatelj usluge - da li medij sam ili onaj koji je u interakciji - autor i čitatelj.
Očito, i autor i čitatelj nemaju nikakvu kontrolu sa dodatnom poluinformacijom koja se serviraju uz nečiju subjektivnu istinu - vijest ili članak.
I onda se vi upitajte, da li promovirate sebe kad ste eksponirani ili u biti predstavljate nusprodukt, statista koji je tek "lijepo lice" koje služi da bi ljudi zadržali pogled na Njegovom veličanstvu reklamiranom proizvodu.