Danas je još jednom, dan za kupovinu. Leonardo Da Vinci je jednom napisao: “Velik broj mojih sugrađana tek su žderači hrane, koji ju propuste kroz sebe i gnoje polja”. Nešto u tom stilu, kako sam čuo tu priču.

Jedenje i izbacivanje prerađenog materjala ne čini nas ništa boljim od kišnih glista, jer to je proces koji svi činimo - stvaramo gnojivo. No nažalost, civilizacija nam je donjela tu razinu alijenacije da čak ni po tom pitanju više nismo korisni - ne gnojimo polja, već gnojimo direktno mora.

Dakle, subotom obično kupujem za cijeli tjedan. Čitam baš u jednom časopisu (Lider) o oglašavanju. Lavovski dio oglašavanja kod nas čini Televizija, manji časopisi. E sad, dalekovidnice sam se riješio (gotovo potpuno uspješno) i mogu reći - ne da mi ne fali, već iznenada imam vremena sa sebe… vrijeme mi sporije prolazi, čini mi se da nisam tako ubrzan. A radim sporije, i sve stignem. U biti, agresivni marketing mi je u toj mjeri dosadio da nalazim sve načine da ga zaobiđem. Ali ne ide to.

Dakle, kad me već ne mogu doseći putem televizije - tu su časopisi. E i tu sam se počeo štititi. Naime, papirnate časopise sve manje čitam, tek uži broj časopisa koji u principu ne oglašavaju mega giga oglasne strane.

No još uvijek pokupim i unesem u kuću razne kataloge koje mi ubacuju u dvorište. Dostavna služba ide mi već pomalo na živce - ostave to na ogradi umjesto u kastliću - usroko ide na vrata obavjest po zakonu o zaštiti potrošaća…

Dakle, pročitam ja te kataloge, ne u medijima. To znam da je reklama, ali mogu uspoređivati reklame, a ne da mi neki kvazinovinarčić tumaći kako je to vijest…

E onda kad se vozim autom ukljućim radio. To je jedino vrijeme kad slušam radio - samo u autu. I desilo mi se - upravo tada. Reklama koju nisam zagasio, jer je bila zabavna. Prvi sam ju puta čuo. Poziva me u maloprodajni hipermarket, koji sam posjetio jednom, pročitao sam katalog i ne manje važno - raspravljao sam o tom novom, sada mondenom mjestu sa prijateljima. I na cesti je bila gužva, upravo prema njima - ali nije mi se dalo čekat u toj gužvi pa produžiti dalje.

U biti, želio sam kupiti jedan točno određeni proizvod (cipele) koje sam vidio kod konkurencije (dakle već je odabran proizvod, ali ne i mjesto kupnje).

E sad. U prvom dučanu u koji smo ušli - imali su i model i broj koji sam tražio. I cijena je bila - ista. Pa kupismo.

Tu je bila snaga marke - velika, svjetska marka koja u svim hipermarketima drži istu cijenu, uz jednaki servis (uslugu).

Naravno, katalog i reklame na licu mjesta (akcija bla bla) odradile su svoje.

Da nisam uspio naći pakring, ja bi se odvezao dalje. Da nisam čuo tu reklamu na radiju, otišao bih na mjesto gdje sam originalno vidio te cipele, i pitao se da li imaju broj.

Lojalnost? Teško da će ju naći kod mene. Cijena? Bila je ista, to je bilo dovoljno - platio bih i 10% skuplje samo da ne moram tražiti parking…

U biti, u post - industrijskom društvu preobilje ponude često se artikulira sa stvaranjem “atmosfere za kupnju”. Ta radio emisija sa đinglovima je bila upravo to - oraspoložila me da skrenem u tu gužvu. Da li sam zadovoljan? U biti jesam. Cijena je bila prihvatljiva, našao sam baš sve što sam pomislio da bi mi moglo trebati. Uključujući sve “brendirane” proizvode. Da li mi je to trebalo? Pa prije ili kasnije da. Ili možda…

Ali zar je to važno, pa tako i tako mi smo - tek proizvođaći gnojiva. Kišne gliste…