Jučer je bio "nogometni susret" i turnir ekipe iz zatvora, komuna i sličnih institucija. Bivši (liječeni) narkomani na taj su način pokušavali pakazati da se mogu naći oko "takve sporedne stvari" kao što je nogomet - te im je ovaj vid druženja bio pokazni način kako se može živjeti normalnije.
Zvali su i doktore - pismenim putom - ali odaziv baš i nije bio.

Ja za sebe imam opravdanje - nogomet ne igram od srednje škole. Kako sam kratkovidan, nisam mogao imati "prostornu imaginaciju" u nogometu. Pa to ne igram nikad.

No razumijem ja njih - svaka čast ideji - ali ipak, neke stvari treba po malo i dogovarati. Kontaktirati. Jedan pismeni dopis? Aha, kad želiš dobiti "podršku".
Ali bez entuzijazma - ništa.

Gledam kako to nogometanje postaje popularno kao promocija.
Doktor Ivo zabio tri gola Komisiji. Air Đapić bio u uskom dresu, pa Internetom kola njegova slika (valjda sam dobio više emajlova s tim nego sa Severinom).
Bit je da se političari i poznati slikaju u dresovima samo ako su mediji u blizini. Bez novinara - nemere to.

A mogao sam ja doći, pozdaviti ekipu i zaželjeti im sve dobro. Samo da me nisu prepali sa tim nogometom... Jer naravno da su svi oni bolji u nogometu od mene. Priznajem