Čitam nedavno da nekih 200-300 policajaca sa srednjom stručnom spremom negdje u pasivnim krajevima, smo u jednoj županiji, žive na rubu bijede budući da su jedini hranitelji obitelji, te imaju 3500-4000 kuna mjesečno prihoda za cijelu obitelj.
Zanimljivo mi je povući paralelu. Neke medicinske sestre koje rad u bolnicama, imaju pod kraj radnog vijeka nekih 3000 kuna, pa i manje, a spremačice rade i za 1800 kuna. Naravno da bi taj novac sam po sebi bio dostatan, ali naše vrijeme – je vrijeme kredita. Koje si ne možete priuštiti…
Pa nitko ne kaže danas da su medicinari na rubu bijede.
A jesu. Evo znam za jedan slučaj, sestra, završila je i fakultet, dakle ima visoku stručnu spremu. Živi sama kao podstanar. Da bi mogla preživjeti, skuplja plastične boce. Sretna je što joj je to otvorilo nove mogućnosti, dakle reciklažni biznis joj omogućava kakav – takav život. Što joj plaća ne omogućava, uz naše stare dobro poznate kredite – koje ljude drže u dužničkom ropstvu.
Život na rubu bijede za medicinsko osoblje nije novost. Primjerice, početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, kako čitam u najnovijem broju Liječničkih Novina, u Komoru su dolazile panične vijesti kako su „doktori na rubu gladi“ od kada je uveden „besplatni“ dispanzerski rad.
Zanimljivo je gledati danas iz sadašnje perspektive kako su prigovarali Andriji Štamparu da te „komunističke“ ideje vode doktore – u glad.
Danas u bolnicama za sva tri obroka bolesnik ima budžet od – 9 kuna za hranu. Granica krajnjeg siromaštva je 1 dolar (oko 6 kuna) dnevno po osobi – toliko recimo ima za hranu netko tko živi u Etiopiji ili Bangladešu. Pa si mislite, kako li bolestan čovjek koji je silom prilika završio u bolnici bijedno živi.
Svaki pacijent koji je upisan u bolnicu, te zauzme „krevet“ – predstavlja direktni gubitak, jer to ne pokriva „hladni pogon“ bolnice. Cijene koje se u dogovornoj ekonomiji gdje samo jedna strana diktira cijene, koje su kako neki kažu „sramotno niske“ ako se slijede propisani normativi, ne mogu se „pokriti“.
Stoga na brojnim odjelima uspješnost nekog liječnika se ne mjeri time koliko je operacija napravio, ili koliko je pacijenata kvalitetno izliječio, ili o tome koliko je bolesnika zbrinuo – jer to je gubitak koji se mora „nadoknaditi“ sa prekomjernim radom putem „ambulantnog pogona“ kako bi uopće bili „na nuli“, već se uspješnost mjeri samo jednim – koliko je NOVCA donio putem nekih „donacija“ ili još bolje – projekata.
Projekti su priča za sebe – obično se sastoje u tome da je jeftinije naći „zamorce“ na istoku Europe (to smo mi) gdje su liječnici relativno kvalitetni, a farmaceutske kuće mogu sa njima „razgovarati“.
Donacija u bolnicama ima sve manje. Osim „klasičnih“ gdje se organiziraju derneci sa prodajama slika i sličnih stvari, koncerti i tako to, glavni prihodi dolaze ipak – od farmaceutske industrije. I tu dolazi najzanimljiviji dio priče.
Naime, farmaceutska industrija danas gotovo da je postigla monopol na edukaciju liječnika. Bolnice jednostavno zbog stalnih dugova i manjkova ne mogu platiti stručnu edukaciju, koju svaki liječnik po zakonu mora imati. Stoga preostaje ili predavanja putem stručnih sastanaka koje organizira Liječnički Zbor, a tamo nema kotizacije, ili blago meni – plati si sam.
A to je danas sve teže, to se radi jer se mora – no to nije čak ni porezni odbitak ukoliko si bolnički liječnik!
Farmaceutske kuće, naravno, preferiraju kad se govori o prednostima nekih lijekova. Kritički osvrti i neki jasni algoritmi tako imaju manje mogućnosti da dođu do krajnjeg propisatelja. Uostalom, gdje leži lojalnost, kod onoga koji ti daje paušal bez obzira kako i koliko radio, ili kod onog tko ti omogućava tri dana welness programa u nekom atraktivnom hotelu? To naravno nije korupcija, već „edukacija“.
Koliko će tko biti kritičan, te u ovom realitetu „jamiti“ – pitanje je profesionalnog digniteta.
Naravno, kad svi to rade, kad je to društveno prihvaćeno ponašanje – gdje svi šute i to je put kojim ide medicina. Ne samo kod nas. Kako bi rekli švicarski doktori – nije sve u novcu. Ja bih dodao – nije sve u novcu, kad ga imaš.
Život na rubu bijede ide korak dalje. U punu bijedu – gdje je teško reći tko je bijednik. Naime, država, koja je predstavljena u liku i djelu nadležnog ministra, vlasnik je brojnih bolnica. Te bolnice posluju sukladno pravilima igre – dogovorenim cjenicima. U situaciji gdje su liječnici bili lijepo instruirani kako je nužno pisati nove, time skuplje lijekove koji daju bolju kvalitetu života, ti isti liječnici nisu doživjeli direktnu kontrolu niti edukaciju kako štedjeti od strane onih koji bi te lijekove trebali - platiti. Odnosno da budem precizniji – liječnici bi propisivali kvalitetne lijekove, jer na to bi osiguranici HZZO „imali pravo“ jer je to – najkvalitetniji oblik liječenja. Što je istina, ali usput – tu i tamo – pitanje je da li je u izboru novije i bolje u odnosu na staro i prokušano odigrala malu ulogu i onaj svečani ručak koje je neki šef koji odlučuje što treba nabaviti dobio na nekom welness savjetovanju.
Ili je recimo neki radni ručak u nekom fondu, koje su upriličili neki dogovorni ekonomisti korporacija sa nekim predstavnicima državnih tijela igralo ulogu.
Naravno da pretpostavljamo neupitnu moralnost i apsolutnu nepotkupljivost svih.
To je sve pitanje zdravstvenog marketinga – nevoljne reakcije utjecaja na nečiju prosudbu, koja u konačnici daje nekom određeni profit.
E u toj situaciji, u kojoj se zna tko pije, tko plaća, ali se ne zna zašto, potrošnja na lijekove raste. Recimo to tako – više od inflacije. U toj situaciji ministar uredno da izjavu:
„Država neće dati ni kune za pokrivanje tih dugova, ni županijskih ali ni državnih bolnica – Naglašava Ljubićić. Podsjetio je da proračun za bolnice za ovu godinu povećan za 4 posto, što znači da su sve bolnice ukupno dobile 300 milijuna kuna više novca. – Uz racionalno poslovanje upravo im je taj novac trebao biti dovoljan za pokrivanje dugova za lijekove starijih od godinu dana – objašnjava Ljubičić.“ (citat prema Metro Express, br 11, ponedjeljak 29, svibnja 2006, str. 05)
Nevolja je u tome što su bolnice u vlasništvu države ili županija, te ako vlasnik ne može platiti – tada ide ovršni postupak. Nad državnom imovinom, naravno, jer da ne isplate plaće – tada bi naravno i uposlenici (koji žive na rubu bijede) također stavili ovršni zahtjev. Koji je prioritetan u odnosu na veledrogerije.
Pitate se, kakve veze ima sve ovo navedeno?
Ima veze, jer je to sve u striktnoj međuzavisnosti. Zdravstveni fondovi postali su de fakto proračunske stavke. Financiranje je iz proračuna, cijene su limitirane i nisu dostatne za preživljavanje sustava. Sustav je pred bankrotom – prema normativima nije moguće dalje reducirati medicinsko osoblje budući da ga već i sada nedostaje.
Novaca ima premalo.
Sustavna greška, kisela jabuka koju nitko ne želi zagristi.
A do tada, liječnici će se naći na rubu gladi. Tu će se pridružiti svojim pacijentima, koji već jako dugo poznaju glad koja ih čeka kad se nađu na bolničkoj kuhinji…
Samo se pitam, kad krene bankrot zdravstva, tko će to sve kupiti, a onda odjednom više neće biti bijede u bolnicama, već će netko imati sasvim lijepi profit?
Zanimljivo mi je povući paralelu. Neke medicinske sestre koje rad u bolnicama, imaju pod kraj radnog vijeka nekih 3000 kuna, pa i manje, a spremačice rade i za 1800 kuna. Naravno da bi taj novac sam po sebi bio dostatan, ali naše vrijeme – je vrijeme kredita. Koje si ne možete priuštiti…
Pa nitko ne kaže danas da su medicinari na rubu bijede.
A jesu. Evo znam za jedan slučaj, sestra, završila je i fakultet, dakle ima visoku stručnu spremu. Živi sama kao podstanar. Da bi mogla preživjeti, skuplja plastične boce. Sretna je što joj je to otvorilo nove mogućnosti, dakle reciklažni biznis joj omogućava kakav – takav život. Što joj plaća ne omogućava, uz naše stare dobro poznate kredite – koje ljude drže u dužničkom ropstvu.
Život na rubu bijede za medicinsko osoblje nije novost. Primjerice, početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, kako čitam u najnovijem broju Liječničkih Novina, u Komoru su dolazile panične vijesti kako su „doktori na rubu gladi“ od kada je uveden „besplatni“ dispanzerski rad.
Zanimljivo je gledati danas iz sadašnje perspektive kako su prigovarali Andriji Štamparu da te „komunističke“ ideje vode doktore – u glad.
Danas u bolnicama za sva tri obroka bolesnik ima budžet od – 9 kuna za hranu. Granica krajnjeg siromaštva je 1 dolar (oko 6 kuna) dnevno po osobi – toliko recimo ima za hranu netko tko živi u Etiopiji ili Bangladešu. Pa si mislite, kako li bolestan čovjek koji je silom prilika završio u bolnici bijedno živi.
Svaki pacijent koji je upisan u bolnicu, te zauzme „krevet“ – predstavlja direktni gubitak, jer to ne pokriva „hladni pogon“ bolnice. Cijene koje se u dogovornoj ekonomiji gdje samo jedna strana diktira cijene, koje su kako neki kažu „sramotno niske“ ako se slijede propisani normativi, ne mogu se „pokriti“.
Stoga na brojnim odjelima uspješnost nekog liječnika se ne mjeri time koliko je operacija napravio, ili koliko je pacijenata kvalitetno izliječio, ili o tome koliko je bolesnika zbrinuo – jer to je gubitak koji se mora „nadoknaditi“ sa prekomjernim radom putem „ambulantnog pogona“ kako bi uopće bili „na nuli“, već se uspješnost mjeri samo jednim – koliko je NOVCA donio putem nekih „donacija“ ili još bolje – projekata.
Projekti su priča za sebe – obično se sastoje u tome da je jeftinije naći „zamorce“ na istoku Europe (to smo mi) gdje su liječnici relativno kvalitetni, a farmaceutske kuće mogu sa njima „razgovarati“.
Donacija u bolnicama ima sve manje. Osim „klasičnih“ gdje se organiziraju derneci sa prodajama slika i sličnih stvari, koncerti i tako to, glavni prihodi dolaze ipak – od farmaceutske industrije. I tu dolazi najzanimljiviji dio priče.
Naime, farmaceutska industrija danas gotovo da je postigla monopol na edukaciju liječnika. Bolnice jednostavno zbog stalnih dugova i manjkova ne mogu platiti stručnu edukaciju, koju svaki liječnik po zakonu mora imati. Stoga preostaje ili predavanja putem stručnih sastanaka koje organizira Liječnički Zbor, a tamo nema kotizacije, ili blago meni – plati si sam.
A to je danas sve teže, to se radi jer se mora – no to nije čak ni porezni odbitak ukoliko si bolnički liječnik!
Farmaceutske kuće, naravno, preferiraju kad se govori o prednostima nekih lijekova. Kritički osvrti i neki jasni algoritmi tako imaju manje mogućnosti da dođu do krajnjeg propisatelja. Uostalom, gdje leži lojalnost, kod onoga koji ti daje paušal bez obzira kako i koliko radio, ili kod onog tko ti omogućava tri dana welness programa u nekom atraktivnom hotelu? To naravno nije korupcija, već „edukacija“.
Koliko će tko biti kritičan, te u ovom realitetu „jamiti“ – pitanje je profesionalnog digniteta.
Naravno, kad svi to rade, kad je to društveno prihvaćeno ponašanje – gdje svi šute i to je put kojim ide medicina. Ne samo kod nas. Kako bi rekli švicarski doktori – nije sve u novcu. Ja bih dodao – nije sve u novcu, kad ga imaš.
Život na rubu bijede ide korak dalje. U punu bijedu – gdje je teško reći tko je bijednik. Naime, država, koja je predstavljena u liku i djelu nadležnog ministra, vlasnik je brojnih bolnica. Te bolnice posluju sukladno pravilima igre – dogovorenim cjenicima. U situaciji gdje su liječnici bili lijepo instruirani kako je nužno pisati nove, time skuplje lijekove koji daju bolju kvalitetu života, ti isti liječnici nisu doživjeli direktnu kontrolu niti edukaciju kako štedjeti od strane onih koji bi te lijekove trebali - platiti. Odnosno da budem precizniji – liječnici bi propisivali kvalitetne lijekove, jer na to bi osiguranici HZZO „imali pravo“ jer je to – najkvalitetniji oblik liječenja. Što je istina, ali usput – tu i tamo – pitanje je da li je u izboru novije i bolje u odnosu na staro i prokušano odigrala malu ulogu i onaj svečani ručak koje je neki šef koji odlučuje što treba nabaviti dobio na nekom welness savjetovanju.
Ili je recimo neki radni ručak u nekom fondu, koje su upriličili neki dogovorni ekonomisti korporacija sa nekim predstavnicima državnih tijela igralo ulogu.
Naravno da pretpostavljamo neupitnu moralnost i apsolutnu nepotkupljivost svih.
To je sve pitanje zdravstvenog marketinga – nevoljne reakcije utjecaja na nečiju prosudbu, koja u konačnici daje nekom određeni profit.
E u toj situaciji, u kojoj se zna tko pije, tko plaća, ali se ne zna zašto, potrošnja na lijekove raste. Recimo to tako – više od inflacije. U toj situaciji ministar uredno da izjavu:
„Država neće dati ni kune za pokrivanje tih dugova, ni županijskih ali ni državnih bolnica – Naglašava Ljubićić. Podsjetio je da proračun za bolnice za ovu godinu povećan za 4 posto, što znači da su sve bolnice ukupno dobile 300 milijuna kuna više novca. – Uz racionalno poslovanje upravo im je taj novac trebao biti dovoljan za pokrivanje dugova za lijekove starijih od godinu dana – objašnjava Ljubičić.“ (citat prema Metro Express, br 11, ponedjeljak 29, svibnja 2006, str. 05)
Nevolja je u tome što su bolnice u vlasništvu države ili županija, te ako vlasnik ne može platiti – tada ide ovršni postupak. Nad državnom imovinom, naravno, jer da ne isplate plaće – tada bi naravno i uposlenici (koji žive na rubu bijede) također stavili ovršni zahtjev. Koji je prioritetan u odnosu na veledrogerije.
Pitate se, kakve veze ima sve ovo navedeno?
Ima veze, jer je to sve u striktnoj međuzavisnosti. Zdravstveni fondovi postali su de fakto proračunske stavke. Financiranje je iz proračuna, cijene su limitirane i nisu dostatne za preživljavanje sustava. Sustav je pred bankrotom – prema normativima nije moguće dalje reducirati medicinsko osoblje budući da ga već i sada nedostaje.
Novaca ima premalo.
Sustavna greška, kisela jabuka koju nitko ne želi zagristi.
A do tada, liječnici će se naći na rubu gladi. Tu će se pridružiti svojim pacijentima, koji već jako dugo poznaju glad koja ih čeka kad se nađu na bolničkoj kuhinji…
Samo se pitam, kad krene bankrot zdravstva, tko će to sve kupiti, a onda odjednom više neće biti bijede u bolnicama, već će netko imati sasvim lijepi profit?
nije uopce potrebno da netko kupuje.s vremenom ce biti vise privatnih bolnica.oni s novcem uvijek imaju bolju zdravstvenu skrb (osim u skandinaviji). Cak i s boljim javnim financiranjem , bolji lijecnici ce odlaziti u privatni sektor.mozda ce pacijenti imati malo bolju hranu, ali nece im znaciti mnogo jer ce dobivati losije lijecnike. mozda bi drzava trebala vise ulagati u farmaceutska istrazivanja i sasjeci stvar u korijenu , ali s obzirom na enormnu cijenu istih, to je nemoguce.