U jednom zanimljivom razmišljanju (Što nisam stigao reći Jacku Welchu, Playboy Hrvatska, br 121:26-27), Miroslav Radman promišlja naše buduće lidere u poslovnom svijetu.
I ovdje dolazimo do točke, na kojoj počinje moje promišljanje. Ekonomija i suvremeni menađment vode brigu o zarađivanju novca. Ne gube vrijeme na "razgovore i razmišljanja" - dakle na dijeljenje. Industrija znanja počiva na - znanosti. Bit znanstvene metode je upravo u dijeljenju znanja. U cijelom procesu, zarađuju posrednici. To su s jedne strane "znanstveni časopisi" a s druge strane - profesori koji obilaze razne stručne kongrese na kojima se okupljaju ljudi koji žele razmijeniti svoja razmišljanja, jer na taj način svi štede.
No zašto bi netko uopće dijelio nešto sa drugima, i davao im za mukte ako ne dobija nešto za uzvrat? Naime, ukoliko postoji uski krug stvaratelja novih dobara, zašto bi im uopće bili potrebni ljudi iz ekonomije?
Potrebni su im, ukoliko oni koji zarađuju novac, dijele dio stečenog sa stvarateljima, putem nekih subvencija, stipendija ili sličnih vidova stimulacije. No to funkcionira na nižem nivou (bazična edukacija, studij) i djelomično na nivou - istraživačkih institucija.
Ukoliko netko stvara novu vrijednost samostalno, i nije dužan nikome podnjeti izvještaj - zašto bi uopće prodao nekom ono što je stvorio, zašto ne bi to zadržao za uži krug, odnosno izbjegao "profesionalne ekonomiste" u cijelosti?
Na žalost, kapitalizam je u tom području usporediv sa ovom prispodobom:
Lešinari pretražuju široka prostranstva, ne gube vrijeme na lov, kad se ugleda lovca - signalizira se svima, i ovi slete. Kako ih je mnoštvo, uz agresivni nastup i igru iscrpljivanja, otimaju svaku lovinu. Rizik? Minimalan. Potreban trud? Totalni nadzor nad savanom.
Kapitalist globalnog društva upravo je poput lešinara, traži plijen i lavlju obitelj koja ne može otjerati jato dobro organiziranih "profesionalaca". Tako je gotovo nemoguće prodati uzgojeno povrće potrošaću, već se mora ići posredniku, koji uzima svojih 300-500%.-
Sva dobra su takva - smanjenje troška je zakon, profit mora biti što veći - i to samo njima. Nema dijeljenja. Ni sa vlastitim radnicima, osim sa sebi sličnima - članovima katrela i u svijetu postupno duopol postaje ideal. Zašto duopol, a ne monopol? Kartelni dogovori su tada lakši jer se od monopolista očekuje fer play u odnosu na konačnog korisnika. Kad postoji "konkurencija" koja je fiktivna, a ta fikcija se propagira kroz medije - izvorište propagande.
Politika tako ulazi u duopol dijeleći sa medijima stvarnu vlast - na određeni način se doimaju da lešinare jedni druge, no to je profinjena igra svraćanja pozornosti.
Pravi igrači i lešinari ostaju anonimni. Anonimna moć "mladih i poduzetnih" je u njihovom koordiniranom plesu.
I u tome je bit modernog društva - većina radi besplatno ili za kikiriki, a lešinari odnose profit...
Ako sam ja napravio nešto besplatno - da li mogu prevariti nekoga?
Zavarati možda, ali prava prevara su oni koji u redu, na distanci, očekuju mukte obrok...
A znamo da nema besplatnog ručka. To vam uvijek naplate, da ni ne znate kako.
"..Autostopirati mukte na Jacku Welchu - ma nemoj! Mea culpa, no vi, mlada ekonomska gospodo, ne biste trebali ništa učiti napamet, niti uzimati "zdravo za gotovo"..." Radman dalje zamjera Jacku što nije ni spomenuo one bez kojih on ne bi mogao živjeti, a koji bi mogli živjeti bez njega - kreatore dobara. Aberacija je u činjenici da će izumitelj - čak ako postane jedan od rijetkih nobelovaca - dobiti najviše milijun dolara, paru na koju bi s visoka gledali mnogobrojni anonimni menadžeri dobara zarađenin primjenom njegovih otkrića. Zato i imamo globalni deficit inovacija.
Osvrt na političare "novog kova" - Radman razmišlja: "Svakako se ne radi o selekciji mudrosti, ni o stručnosti, nego o medijskom seksipilu.A ekonomisti i odnos prema znanju? "Juvenilne Hrvate zanima novac, a ne razgovor, jer kako će zaraditi novac dok gube vrijeme u razgovorima i razmišljanju?"... "Mladi financijeri i ekonomisti nadaju se da će od drugih dobiti znanja (industrija znanja) i to mukte.
I ovdje dolazimo do točke, na kojoj počinje moje promišljanje. Ekonomija i suvremeni menađment vode brigu o zarađivanju novca. Ne gube vrijeme na "razgovore i razmišljanja" - dakle na dijeljenje. Industrija znanja počiva na - znanosti. Bit znanstvene metode je upravo u dijeljenju znanja. U cijelom procesu, zarađuju posrednici. To su s jedne strane "znanstveni časopisi" a s druge strane - profesori koji obilaze razne stručne kongrese na kojima se okupljaju ljudi koji žele razmijeniti svoja razmišljanja, jer na taj način svi štede.
No zašto bi netko uopće dijelio nešto sa drugima, i davao im za mukte ako ne dobija nešto za uzvrat? Naime, ukoliko postoji uski krug stvaratelja novih dobara, zašto bi im uopće bili potrebni ljudi iz ekonomije?
Potrebni su im, ukoliko oni koji zarađuju novac, dijele dio stečenog sa stvarateljima, putem nekih subvencija, stipendija ili sličnih vidova stimulacije. No to funkcionira na nižem nivou (bazična edukacija, studij) i djelomično na nivou - istraživačkih institucija.
Ukoliko netko stvara novu vrijednost samostalno, i nije dužan nikome podnjeti izvještaj - zašto bi uopće prodao nekom ono što je stvorio, zašto ne bi to zadržao za uži krug, odnosno izbjegao "profesionalne ekonomiste" u cijelosti?
Na žalost, kapitalizam je u tom području usporediv sa ovom prispodobom:
Mlada lavica ulovi gazelu. Uz nju starija kćer i lavići. Jede brzo, njena obitelj gladuje i najmlađe mače samo što nije uginulo. Starija kći ugleda lešinare, koji su doletjeli i skupljaju se. Troši snagu i vrijeme da ih otjera, stara je iskusna i jede na brzinu što može. I uskoro, jato lešinara odjera lavove od njihovog plijena...
Lešinari pretražuju široka prostranstva, ne gube vrijeme na lov, kad se ugleda lovca - signalizira se svima, i ovi slete. Kako ih je mnoštvo, uz agresivni nastup i igru iscrpljivanja, otimaju svaku lovinu. Rizik? Minimalan. Potreban trud? Totalni nadzor nad savanom.
Kapitalist globalnog društva upravo je poput lešinara, traži plijen i lavlju obitelj koja ne može otjerati jato dobro organiziranih "profesionalaca". Tako je gotovo nemoguće prodati uzgojeno povrće potrošaću, već se mora ići posredniku, koji uzima svojih 300-500%.-
Sva dobra su takva - smanjenje troška je zakon, profit mora biti što veći - i to samo njima. Nema dijeljenja. Ni sa vlastitim radnicima, osim sa sebi sličnima - članovima katrela i u svijetu postupno duopol postaje ideal. Zašto duopol, a ne monopol? Kartelni dogovori su tada lakši jer se od monopolista očekuje fer play u odnosu na konačnog korisnika. Kad postoji "konkurencija" koja je fiktivna, a ta fikcija se propagira kroz medije - izvorište propagande.
Politika tako ulazi u duopol dijeleći sa medijima stvarnu vlast - na određeni način se doimaju da lešinare jedni druge, no to je profinjena igra svraćanja pozornosti.
Pravi igrači i lešinari ostaju anonimni. Anonimna moć "mladih i poduzetnih" je u njihovom koordiniranom plesu.
I u tome je bit modernog društva - većina radi besplatno ili za kikiriki, a lešinari odnose profit...
Ako sam ja napravio nešto besplatno - da li mogu prevariti nekoga?
Zavarati možda, ali prava prevara su oni koji u redu, na distanci, očekuju mukte obrok...
A znamo da nema besplatnog ručka. To vam uvijek naplate, da ni ne znate kako.
~ home