Stepanakert, Artsakh, 24.4.2005. Danas je 90 obljetnica obiljezavanja Armenskog Genocida, koji je prema pojedinim povijesnim izvorima poceo na ovaj dan 1915. godine. Na zavrsetku otomanske vlasti, moguce je da je tada stradalo i vise od miljon ljudi. Krscanski armenci zivjeli su u Anatoliji, koju su nazivali "Zapadna Armenija" i govorili posebnim dijalektom. U to vrijeme, doslo je do vecih previranja u Otomanskom carstvu, te je velik broj ljudi prinudno preseljen, a pritom je bilo i mnostvo poginulih. Armenci diljem svijeta svake godine obiljezavaju ovaj datum, dok s druge strane, sluzbene turske vlasti to negiraju.
Na Armenskim TV kanalima mogao sam vidjeti kako u glavnom gradu, Erevanu, stotine tisuce ljudi obisle memorijal te su oko vjecne vatre postavili zid napravljen od cvijeca, slazuci cvjetove, visok preko metar i dugacak mozda stotinjak metara... Istovremeno, u Los Angelesu, gdje zivi velik broj Armenaca, u kolonama su protestirali uz transparente.
Britanski izvori govore o mogucih miljon zrtava, dok s druge strane, turski historicari govore o "nekoliko stotina tisuca" koji su stradali "u gradjanskom ratu u kojem je bilo zrtava na obje strane".

Artsakh, kako ga zovu armenci, odnosno Karabakh, kako je poznat ostatku svijeta, prica je za sebe.
Ovaj dan obiljezen je kolonama koje su na memorijalu postavljale cvijece. Ujutro, pratio sam studente lokalnog sveucilista, te popricao o ovoj temi sa rektoricom Donara Sergejevnom:
Kazite mi, zasto vam je vazno priznavanje genocida?

Armenci su ponosan narod. Kroz tisucljeca nastojali su biti jedinstveni dok su se nalazili na vjetrometini i granici velikih carstava. Granicili su sa rimskim carstvom, bili si prvi koji su preuzeli krscanstvo. Poharali su ih mongoli, turci seldzuci, bili su podjeljeni izmedju perzije i bizanta, dok konacno nisu dosli pod okrilje Rusije. Ipak, niti u sovjetskom savezu nisu se usrecili, Karabakh je pripao Azerbejdzanu, zemlji koja je nekada bila poznata kao mitska Albanija. Poslje krvavog rata, Artsakh je ostvario de facto samostalnost, koju nije priznala niti jedna zemlja osim Armenije. Ova osebujna zemlja, lijepe prirode uvelike je osiromasena. No stanovnici nastavljaju svoju opsesiju obrazovanjem, posebno njegujuci pismenost na svom jeziku, te je biti pisac u ovoj zemlji posebna preporuka...