Baš na Nova TV gledam emisiju o "Estradnjacima koji se drogiraju" te priča kako "Pola estrade se drogira". Naravno - novi bauk, njegovo prokletstvo - Kokain. 
Klasična ekipa - svima poznati "umjetnici" te poneki poznati liječnik.
Iskrene priče su sa jedne strane dobra stvar - jer nekog tko ne zna o čemu se radi može potaknuti na promjenu ponašanja. Iskrena svjedočanstva imaju tu dobru stranu - osobito kad su necenzurirani, te ljudi govore što i misle.
Ali postoji i druga strana priče - daleko suptilnija, i pogubnija.
Naime, postoji nešto što se zove - proces identifikacije. U konceptu "moralističke paradigme" u biti postoji i antiparadigma kao proces identifikacije.
Priča o depresiji, potražnji za antidepresivnim lijekovima koji su "rezultat stanja ogromnog dijela stanovništva" - posljedica su konstantne priče da su ljudi stvarno - nesretni.
Ali uvijek se u toj priči ide na individualnost, moralnom paradigmom se navodi da se radi o devijantnim osobama.
Nikad se ne govori o devijantnom društvu kao takvom, u kojem je većina stanovništva - nesretno.
Koncept "šarenih pilula za lilule" na određeni se način propagira potreba za konzumiranjem nečeg.
To nešto je ili "ulična priča" ali ne zaboravimo ni drugu stranu medalje - farmaceutska supstanca.
Ovo bi mogao potvrditi i kongresnik Kenedy koji se povlači na liječenje od "lijekova protiv bolova" - u biti ordiniranih lijekova koje je počeo koristiti u medicinske svrhe. Evo te izjave .
U svim pričama o drogama govori se o "velikom novcu" koji se vrti na "crnom tržištu".
O tržištu "legalnih lijekova" - tu se ne govori o tome direktno, već se tu i tamo spomene da su ljekarne - najprofitabilnija djelatnost po kvadratnom metru prostora (dok su benzinske pumpe najveće po prometu).
Cijela priča ipak ima nešto zajedničko - za nesretan život trebate nešto - uzeti.

Vratimo se na nivo "estrade" i kokaina. Nakon dugo vremena uspio sam otkriti ovu sintagmu:
Griffith u knjizi "Matters of Substance" u opisivanju kokainske propagande navodi:

Stvori ozračje prihvaćanja. Uvjeri ljude da svi uzimaju drogu, a da su devijantni oni koji ne uzimaju. Omogući dobar marketing, što znači osiguraj znatan budžet za oglašavanje. Kada to nije moguće, u slučaju ilegalnih droga, osloni se na podršku kreatora mišljenja i medija u promoviranju tih supstanci. Poveži alkohol sa predodžbama sporta, cigarete sa Grand Prix motociklističkim utrkama, a kokain sa životom na visokoj nozi. Sve je to jedan te isti princip, jedna te ista igra.

Dakle, "svi na estradi uzimaju kokain" je u prvoj rečenici. "Kokain je na estradi" je u posljednjoj rečenici.

U knjizi "Politika i droga" David C. Jordan analizirao je stvaranje narkodržave.  Zanimljiv je citat ovaj:

Šefovi droge financiraju novinare, novine i časopise; narkonovinari su poznati javnosti, a i dalje ostaju na tom poslu.

Taj nivo može ići i više. A to je opisano u knjizi Hijerarhija zavjerenika - Komitet 300. (jedna recenzija) Ovdje mi je zanimljiv dio koji opisuje kako propagirati nešto.
Postupak je prema ovom autoru ovakav:

• organiziraj TV talk show, pozovi zagovornike i protivnike neke ideje. Svako će zagovarati svoj stav, no do kraja emisije će se gledateljima usaditi stav o tome kao društvenom problemu

To da je nešto postalo bitni problem završi najčešće  na taj način da ono što se brani - postane popularno.

Zato molim lijepo, razuvjerite me od mog osjećaja zavjere da će sa svim tim emisijama "protiv kokaina" - konačni rezultat biti sve veća potrošnja istog. Ma koliko mi šutjeli o tome...

Osobno mogu učiniti samo jedno - i dalje odbijati sudjelovati u talk show emisijama  koji šalju dvojbenu poruku... a vama mogu preporučiti samo jedno - ne gledajte to, jer ako  vas u nešto dovoljno dugo uvjeravaju - to postane istina.