BLOGERSKI MANIFEST
1. Ako ste vlasnici, vodite računa o svom vlasništvu i onima koji tom vlasništvu daju vrijednost i smisao, jer svaki bloger uvećava vašu imovinu i vašu dobit.
2. Kada želiš nešto, dovoljno je da to i zatražiš, želimo da se to primijeni i na blogere. Mi smo oni koji stvaraju blogosferu! Mi radimo za vas bez plaće, budite barem fer!
3. Kada postavimo neko pitanje, želimo na njega čuti i odgovor. Ne želimo vikati u gluhu tišinu.
4. Kada zamolimo informaciju, želimo je i dobiti Kod nas nema nekih skrivenih poruka niti predbacivanja. Ako tražimo pomoć, onda je i trebamo, a svojim radom je i zaslužujemo.
5. Dosta nam je jednosmjerne komunikacije s adminima. Budite barem toliko pristojni da odgovorite na postavljeno pitanje!
6. Mi smo jedina besplatna radna snaga. Bar ponekad ne mislite samo na sebe. To nije ništa strašno. Molim vas da se naviknete na to da na pitanja treba odgovoriti, to je stvar osobne kulture, čak i u virtualnom svijetu.
7. Ako blogeri pišu svaki dan, nađite i vi vremena za oodgovore na njihova pitanja.
8. Nema nikakvog zadovoljstva u tome da te ignorira netko tko živi od tebe. Predlažem štrajk u pisanju blogova na tri dana.
9. Kad postavljamo pitanja, ne radimo to samo zato da vas gnjavimo.
10. Imate dovoljno koristi od našeg pisanja, nemojte nas tjerati da molimo. Nemojte ignoriranjem sami sebe dovoditi do financijske propasti, jer naš rad nije nikakav dokaz naše ljubavi prema vama! Radi se o razmjeni: vi nama prostor, mi vama sliku, glazbu i riječi, no ako komunikacija ne bude dvosmjerna, mnogi će odustati, mnogi već jesu.
11. Mnogi imaju i po nekoliko blogova.I bloger zbog kojeg nastaje ovaj manifest ih je imao čak četiri, zar ne zaslužuje pomoć?
12. Jednostavno je odgovoriti na upit. Odgovori poput da ili ne su potpuno dovoljni kod svakog pitanja!
13. Kada imaš problem, prirodno je zamoliti za pomoć i prirodno je očekivati odgovor i rješenje. Ne tražimo sažaljenje nego korektnu suradnju.
14. Frustracija ubija volju za rad, a izostanak odgovora budi revolt i vodi odustajanju i kad su manji problemi u pitanju.
15. U ovom manifestu nema ništa što se može dvojako tumačiti.Bloga bez blogera nema, a bez suradnje blogeri bi mogli odustati.
16. Svi vlasnici vide samo profit! Samo dalekovidni vide i kako ga održati i još uvećavati.
17. Mi blogeri očito volimo pisati i biti čitani, kao što vi volite novac koji ljudska potreba da se izrazi donosi. No, ako vi nas ne razumijete; ne razumijemo ni mi vas!Jednostavna logika.
18. Kada vas nešto pitamo odgovorite!
19. Nemojte nas pitati da li nam se blog sviđa! Kada ne bi bilo tako, većina nas ne bi bila tu gdje jesmo!No, ako želite i da ostanemo tu i privučemo još blogera, potrudite se malo kad zagusti.
20. I na kraju osnovno pravilo: U slučaju najmanje nedoumice, dileme ili sumnje, o čemu god se radilo, ponudite nam najjednostavnije rješenje, odgovorite nam , makar to morao biti i negativan odgovor!!! Ovaj manifest pošaljite na što je god moguće više blogova, da napokon i jednom zauvijek admini i vlasnici portala uspiju razumjeti blogere! MI STVARAMO BLOG!!!

bloger...
čovjek kompjuter nabavi, gledao u tu kantu ka tele, gdje li se pali kako radi, zuji naokolo gledao u zvijezde, žaruljica iznad zasvijetli, pa prošeće do prve knjižare, i pokupuje sve kompjuterske skripte, word, excel, corel, Internet, putem načuje za bug, što je to nekakav žohar, a ne ne kaže prodavač, kupi to i svijet će ti biti jako blizak, izvadi zadnju paru pa i to kupi, sjedne na klupu i uči… upalio on komp, tipku po tipku na tastaturi stišće, i prvu riječ na ekranu stvori, ah nisam ja takav tutlek, samouvjereno pomisli, uzima maxadsl i Internet spoji, žica po žica i eto ti svijeta, shvaća kako mu je Amerika, za samo jedan korak bliža… dođe mu iz guzice u glavu, da kod njega rima uvijek štima, bilo ljeto ili zima, zavali ruku u džep, a ono para nema, dali da nađem sponzora, da mi knjigu tiska, svi se ograđuju, kažu para nema, treba se kupiti boja, papir, a država visok porez nabija… vrati se on doma, bulji u tu kantu i razmišlja, možda postoji na Internetu mjesto, gdje svoja djela objavit mogu, da svijet shvati, da i oni koji nemaju para, zasigurno imaju dara, švrlja on tako i surfa, i naleti na nekog blogera, upita on njega što to je, kaže on, blog svoj otvori, i post po post objavi, i mnogi će čut za tebe, i podršku ti dati… pročita on pravila korištenja, što mu se nudi, i čega se pridržavati mora, čini mu se sigurnim mjestom, pa s osmjehom na licu blog otvori, počinje upisivati sve što mu je na pameti, i tako stvori on svoj mali kutak, kad je sretan, tužan ili pod stresom, sve na ekran prenosi, i odlazi spavat sa smiješkom… i tako vrijeme prolazi, sve više virtualnih prijatelja, se oko njega stvori, svaki dan sretan se budi, s nadom da novi post objavi, kao ono hakeri mu blog oteli, što da učini, sav izvan sebe, molbu za pomoć blogu uputi, čeka dan čeka dva, prošao mjesec, a odgovora nema, i sada se pita ako para u džepu nema, što mi ovaj svijet ponudit može, i shvaća ama baš ništa… ali zaboravio je, da mnogo virtualnih prijatelja, oko sebe stvorio je, svi za jednoga, jedan za sve, mi stvaramo blog, to je njihov glasni slogan, kad se mnogo ruku spoji, blog ćemu vraćen biti, jer i bez para virtualni prijatelji, uz njega će uvijek biti…

nina pjesma posvećena svim blogerima koji su izgubili svoj kutak mira... nina

(preneseno uz dozvolu, (c) nina, 2007)

Idu nama izbori… U nedelju je ključan dan za demokraciju. U Rusiji. U biti, da li je nama važnije tko će biti Ruski ili Američki ili Kineski predsjednik nego tko će biti predsjednik našeg “selskog odbora”? Da li je stvarno baš sve isključivo određeno “negdje drugdje” (da ne kažem “tamo daleko”?)

Bili su prošli tjedan lokalni izbori u našoj Ilirskoj Provinciji Svetog Rimskog Carstva. Prvo se kao i obično, glasovalo putem SMS poruka. Tko više telefonira, više i glasova. Onda se glasovalo putem “jumbo plakata”. tko više plakata, valjda ima većeg… Onda se glasovalo putem televizije. Svatko tko je skupio 500 potpisa prijatelja, mogao je dobiti svojih pet minuta slave na nacionalnim televizijama. Naravno da bi onda na izborima dobio 180 ili još manje glasova, jer je li, nisu prijatelji ludi da glasaju za nekog kome su potpisali kandidaturu.

Sjetio sam se nekih ranijih izbora, i “kandidata” koji su sami bili negdje “u sredini” neke liste. Pa nisu ni sami za sebe glasovali, jer su vidjeli da je to izgubljena borba. Pa ako sam sebi ne vjeruje, tko će mu povjerovati?

A i te liste. Recite mi, da li znate, tko je ČETVRTI kandidat na listi za koju ste glasovali?

Većina ljudi koje znam, zna nositelja, možda prvog, jer to su zaokružili. A 4 ili 5 - to je onaj gdje baš njihov glas odlučuje ako se radi o “velikoj” stranci. I ako baš ti dođu na vlast, i prvi bude neki ministar - taj će te zastupati.

A tko je njega izabrao da bude baš četvrti ili peti na listi? Imamo li u tom, u biti ključnom demokratskom djelu, nemamo izbora - pa vas ja pitam, u čemu se to uopće razlikuje od delegatskog sistema. Tko je taj tko delegira? Neke opskurne elite, anonimni sastavljači listi. tko je taj tko promovira? Onaj koji daje novac za kampanju.

Dakle u nekim nepoznatim sverama, “transparentno” je ono što ide na kraju, a prije toga?

I onda, koje su moje šanse da sa mojim, poreznim novcem, upravlja onaj kome ja vjerujem. Izračunajmo. 60 % ljudi glasa. Ostali su se odrekli prava na upravljanje državom. 20% glasa za liste koje su izgubljene (nisu prešle prag). Malo manje od pola glasalo je za opoziciju, a znamo da njihov glas u biti nema snagu, oni su tek demokratska kontrola.

I tako dolazimo do činjenice da u najboljem slučaju, kakva god bila vlast, ona je to voljom otprilike 1/4 birača. Dakle, tek svaki četvrti od nas daje legitimitet nekoj aktualnoj vlasti. Nebitno je na ovom nivou rasprave tko je taj netko.

Usporedimo ovu demokraciju, koja se sastoji od “glasačkih mašina stranaka” i ponekog nezavisnog, koji može svoju poziciju kapitalizirati, da drugim opcijama.

Druga su varijanta neposredni izbori. Imamo kandidate, jedan “prolazi” i opet imamo “izgubljene glasove” i nekakvu “pola - pola” situaciju. Pa ga ponovno izabere 25% birača, po modelu “manje zlo”.

Birači niti u jednom slučaju nemaju pravo revizije, kad je jednom dan mandat. U “listama” izabrani ako mu se prohtje, može dati svoj mandat i onom 7 ili 8 na listi, čije ime svakako “znate”… A “volja birača” dala je za pravo da primjerice sa te liste ide samo jedan. No ako u nekoj hipotetskoj situaciji bude 6 ministara koji su (propali) na toj listi, eto ti sedmog u redu na poziciji.

I onda ljudi pitaju, što su to uopće birali? I zašto?

Ako napustimo ovakav skup razmišljanja, koji je u biti Spartanski aklamativni, po načelu tko se jače dere (u medijima) taj bude izabran - možemo li zamisliti drugi način upravljanja koji bi bio “transparentan”.

Takav sustav već postoji. Ako ste ikada investirali novac, mogli ste birati - fondove. Imamo mirovinske (4 obavezna) investicijske fondove, gdje je izbor malo drugačije definiran.

Vi dajete svoj novac, prisilno od države, isto kao što dajete novac u porez. Netko tim novcem upravlja. E sad vi odredite tko konkretno upravlja, i vi i samo vi ste zadovoljni ili niste zadovoljni, ako niste - primijenite. No ne mijenjate u obaveznim fondovima samo vi, već se “neopredjeljeni” - rasporede. Koliko je neopredjeljenih? 75% prema zadnjim podacima!

Dakle, o mirovini svih odlučuje 25%, koincidentno vrlo blizu broja onih koji odlučuju o upravljačima vašeg poreznog novca!

Postoji i jedan drugi sustav, koji je daleko intimniji. To je izbor liječnika, stomatologa, ginekologa i pedijatra. To se bira osobno - svatko kaže tko želi da bude onaj, kome povjerava svoj novac, ali i od koga konkretno traži određenu - uslugu.

A po čemu se to razlikuje usluga jednog ginekologa od usluge narodnog poslanika? Ginekolog je također neovistan, vjerojatno je manje “korumpiran” - ali njemu uvijek možete otkazati, i potražiti usluge nekog drugog kome više vjerujete.

Zamislimo sada jednu korporaciju - dioničkog tipa.

Dolazi generalna skupština. To je kao dan izbora, svi dioničari su se skupili. Dioničari drže dio vlasništva - u proračunu, to bi bio onaj novac koji ste uplatili u porez, i koji treba rasporediti. Vlasnika ima određeni broj - to bi kod nas bili svi birači.

Bira se nova uprava. Pojedini dioničari mogu predati svoj “glas” nekome, tko će zastupati interese njihove interesne grupe. Recimo radnici, mali dioničari, i par “većih” vlasnika. Procedura je jasna - sastavlja se uža grupa.

Zamislimo ovakav scenarij: Određeni broj birača predaje svoj “glas” nekom konkretnom. Taj netko, baš poput vašeg stomatologa ili ginekologa, mora imati najmanje određeni broj ljudi koji ga podupire. Recimo da to bude 10 ili 150000 “potpisnika”. E sad ako ja skupim 10000 potpisa ljudi koji mi vjeruju, zašto se “gnjaviti” sa nakakvim tajnim izborima? Ja ih zastupam. Onda se skupe svi koji imaju više od 10000 potpisa. Njih nazovimo - elektori u “Saboru”. Na neki način svaki od njih dolazi sa mišljenjem točno određene skupine ljudi - oni sami mu o svakom pitanju kažu svoje večinsko mišljenje. Ako ih ta mikro - demokracija ne zadovoljava - neka si traže drugog zastupnika. Ali za jedan vremenski period - ako otkažu ranije, moraju nadoknaditi troškove. Tako je to u korporativnom svijetu, slobodni izbor elektora mogao bi biti od proračuna do proračuna, a generalna skupština - vrijeme može biti varijabilno. Ta generalna skupština je nešto kao referendum.

E sad, vaš ginekolog ili stomatolog vas ne mogu jednostrano napustiti tek tako. Moraju vas predati nekom drugom - pa zašto ne bi i političari, koji kad “odu u ministre” i sad vas prepuste idućem na listi?A ti onda biraj.

Postoji još jedna mala razlika. Recimo da nas 10000 potpišemo svome elektoru. Mi imamo s jedne strane jedno pravo - 1 od 10000. Ali s druge strane, neki od nas daju više novca u porez. Pa zar ne bi bilo pravedno, da ukoliko sam veći porezni obveznik, imam veća prava upravo srazmjerna udjelu novca koji sam uplatio u proračun? Pa dajmo u proračunskim pitanjima udjel svakom od elektora. Tako možda jedan ima 1-2 bogatih - do mu daje veću financijsku snagu u takvom tipu glasovanja. Bogati bi bili zadovoljni, ne bi morali plaćati”reklame” političarima, već bi ih direktno mogli podupirati. Siromašniji bi isto bili zadovoljni, jer bi ako im je do toga stalo, mogli imati nekoga da ih predstavlja, a ne da budu prisiljeni “birati” između onih koji su već - predodabrani.

Uistinu, ima li demokracija kakvu danas poznajemo - alternativu?

"Realnu šansu da Europa, posebice srednja i istočna Europa, zaustave demografsko nazadovanje, pruža usko partnerstvo s Turskom, jedinom zemljom čije stanovništvo raste i koja istodobno dijeli mnoge elemente europske kulture i povijesti".

Malo tko razumije da useljeničku politiku u EU, kad su u pitanju članice EU ne kontroliraju same članice već europsko zakonodavstvo. Seljenje stanovništva unutar EU posve je slobodno. Koliko pojedinaca shvaća posve jednostavnu činjenicu: seljenje stanovništva is siromašnijih u bogatije države EU potiče se jer se na taj način kontroliraju nadnice u razvijenim državama Europske unije.

'Savršena pokretljivost radne snage dovodi do pada nadnica ispod egzistencijalnog minimuma'.

Ekonomija koja se pretvorila u ideologiju i isključivo u 'rastu' traži smisao.

S ulaskom u EU ukinut će se nulta stopa PDV-a

Brojni pritisci interesnih skupina, branjeni socijalnim razlozima, te pritisci određenih gospodarskih sektora, primjerice turizma, uz politička, često predizborna obećanja, pridonijeli su uvođenju nulte stope i one snižene od 10 posto. Nulta stopa PDV širila se od 1999. do 2001. godine i danas se primjenjuje za kruh, mlijeko, knjige, određene lijekove, neka medicinska pomagala, znanstvene časopise i javno prikazivanje filmova. Od prošle se godine primjenjuje i snižena 10-postotna stopa za određene turističke usluge, a snižna je i stopa na novine i časopise sa 22 na 10 posto...

Inače, sadašnji sustav PDV u EU određuje primjenu standardne stope koja ne može biti niža od 15 posto. Može postojati do najviše dvije snižene stope koje ne mogu biti niže od 5 posto, koje se primjenjuju na proizvode i usluge predviđene Direktivom EU.